E MOJ RIKARDE…

prosinac 15th, 2006

Koment Ozrena Burića na Republiku kreativaca…

Rikard Benčić bio je partizanski narodni heroj koji je u Drugom svjetskom ratu goloruk ubijao mrske nam neprijatelje Nijemce, a svojim pogledom uništavao tenkove i rušio avione. Nije da omalovažam nečiju smrt (stvarno mi to nije cilj) nego se čisto osvrćem na neka prošla vremena u kojima ste prvo morali biti streljani kako bi vas počeli cjeniti. U njegovu čast i vječnu slavu tadašnja vlast imenovala je po njemu veliku tvornicu u kojoj će radni ljudi zarađivati svoj kruh i doprinositi besmrtnoj ideji bratstva i jedinstva. I ta tvornica je tako čitav niz desetljeća bila drugi dom za velik broj riječkih radnika, ali na kraju je ipak propala zajedno sa ostatkom riječke industrije. Na stranu činjenice što bi se stari Rikard okrenuo u grobu da zna kako velebno zdanje koje nosi njegovo ime sada propada i u njemu se gnjezde vrapci, komarci i ostale živine iz popularnih estradnih hitova, ta se tvornica sada našla i usred velikog političkog skandala. Naime, na teritoriju tvornice nedavno je proglašena Riječka kreativna republika Benčić! Njima ne paše rušenje starog dimnjaka jer oni imaju ideju kako tu treba biti neka vrsta kolonije za umjetnike ili tako nešto. Ma koji k….!? Jedina funkcija dimnjaka jest da provodi dim i točka. Ako dimnjak ne ispunjava svoju svrhu onda ga treba rušit jer postoji zaista realna opasnost da se s obzirom na stanje u kojem se nalazi sam sruši i zatrpa cjelu tu njihovu Republiku. Ali to nije sve! Republika je dobila i svoju zastavu u vidu stare riječke zastave iz 19. stoljeća. Ta je zastava izvješena na dimnjak i nedugo zatim skinuta od strane nepoznatog počinitelja. Čitava populacija Republike (ca. 3-5) shvatila je taj čin kao neslužbeno priznanje njihove države. Prilikom svoje euforije građani su očito zaboravili da svaki pravni entitet koji se želi nazvati republikom mora imati ustav, parlament i barem nekakvu diobu vlasti. Ali to je u krajnju ruku manje bitno jer je ipak trud i dobra namjera to što se cijeni. Mene doduše muči ta situacija jer mi sve to djeluje nelogično. Već sam se odavno pomirio s činjenicom da od oporavka industrije neće biti ništa, ali nije mi jasno da netko prosvjeduje protiv rušenja dimnjaka i zagovara osnivanje neke kvazi-republike umjesto da se bori za vraćanje strojeva u hale koje su za njih i izgrađene. Ne želim nikoga uvrijediti, ali ovo mi djeluje kao borba protiv vjetrenjača i pokušaj da se privuče medijska pažnja (čak i donekle uspješan mora se priznati). Nemam ja ništa protiv umjetnika i umjetnosti, dapače cijenim umjetnike i umjetnost, ali šta je previše je stvarno previše. Tvornice su za strojeve, a muzeji za umjetničke radove! Niti je u redu trpat slike u tvornice, niti strojeve u muzeje. Iskoristit ću ovu prigodu da se osvrnem na još nekoliko građanskih i političkih inicijativa koje su mi u zadnje vrijeme zapele za oko. Tako je još jedna udruga pod imenom REP nedavno prosvjedovala protiv nove riječke zaobilaznice. Njihove ekološke ciljeve bi možda i ja podržao da zaobilaznica nije već odavno završena. Ne ide mi nikako u glavu ni pošteđivanje starih lučkih skladišta od rušenja. Moj dida je radio u Luci gotovo čitav radni vijek i nije mu jasno kakva su ta skladišta baština i koja je trenutačno njihova svrha i potencijal. Nije ni meni. Svaka bitka ima svoj rat i svoje ratište, ali ovdje nema ničega…

Entry Filed under: Vaši textovi razno